Da li imamo izbora u predizbornoj kampanji?

A, kada neki uzurpator sociopata vodi politiku uslovljavanja i ponaša se kao da je država njegov privatni posjed, plaši ljude nedostatkom alternative, podredi medije svetom sebi po buđavom modelu socijalističkih diktatora (dok poslušno služi korporacijskom establišmentu), moja je građanska dužnost da se tome suprotstavim makar i sa ovo malo sredstava kojima raspolažem.

“Jedini je Prometej postao Bog i vlada nad ljudskom samoćom. Ali, on je od Zevsa preuzeo samoću i okrutnost. On više nije Prometej, on je Cezar. Pravi, vječni Prometej ima sada lice jedne od svojih žrtava” – Alber Kami

Pomenutu misao moraću da oskrnavim suvoparnom činjenicom koja djeluje kao da vas u toku govora prekine buka i dim autobusa pred kvarenjem i koja zaudara na memljive haustore – u toku je predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini.

Za demokratski izbor, ključna je kritička misao. A, iz istorije smo naučili da je vlast uvijek bila protiv “materije koja misli”. Zato onima koji nastoje obrlatiti javno mjnjenje tupljenjem te oštrice, zaslužuju ogorčenu reakciju na takva spletkarenja. Stoga se i ne želim mnogo osvrtati na metodologiju onih koji taj legitimitet traže tokom kampanje, jer on nema svoju demokratsku suštinu, a tek etičku konotaciju.

Ako je demokratija vladavina većine i očitavanje odgovornosti te većine za donesene odluke i postavljene izbore, onda smo za situaciju u kojoj se nalazimo krivi svi mi, taman da formiramo parlamentarnu većinu odgovornih – oligarha, konformista, apstinenata, aktivista… Krivi smo, jer smo dozvolili da demokratske procedure imaju tek protokolarni značaj.

Krivi smo, jer prećutno pristajemo da se tokom predizbornih vašara iz demokratskog subjekta, pretvaramo u politički objekt koji vlastiti legitimitet predaje pomahnitalom levijatanu ponovo i ponovo. I bivamo zloupotrijebljeni radi takvih procedura. Radi mira u kući.

Da bismo nešto učinili, moramo odrediti parametre našeg demokratskog izbora.

Prvi parametar bi bio – realna pozicija države i društva. Ustav BiH kao najviši pravni akt zemlje je tek IV aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dejtonski mirovni sporazum okončao je građanski rat u BiH, a njegov četvrti Aneks obavezao naše roditelje na predstavničku demokratiju. Toj generaciji i ne zamjeram mnogo zbog zbunjenosti, jer su suviše kasno postali svjesni indoktrinacije, ako i jesu. Percepcija demokratije se instalira u mozgovima ljudi… (error 404 – not found).

Ako neko kaže da su zemlje u kojima živimo uspješno prošle tranziciju iz socijalističkog samoupravljanja u predstavničku demokratiju, neka samo pogleda gdje odlazi novac javnih (nekada državnih…pardon, i danas) firmi tokom predizbornih kampanja ili posjeti neku instituciju, pa kaže da li je tamo zatekao glomaznu birokratiju ili ne.

Dejtonski sporazum je važna činjenica, ali je i geografsko-kulturna pozicija moje zemlje takođe važna činjenica. BiH (kakva-takva) je dio evropske civilizacije. Za neupućene, evropska civilizacija nije ni Evropska unija, ni plavi šljem, ni egzotična destinacija. Evropska civilizacija je poligon na kojem je hiljadama života plaćena ideja individualne slobode. Radi individualne slobode, nastale su institucije kojima se ograničava vlast, kako oni koji vrše vlast ne bi došli u mogućnost da tu vlast zloupotrijebe. Za ljubitelje ljevice, takođe neka se prisjete gdje su nastali sindikati.

Isto tako, BiH je ružno pače na periferiji svjetskog kapitalizma, gdje nema mnogo novca u opticaju i gdje vlada ogorčena borba oko izvora kapitala i to je uglavnom determinanta političkog života. Ali, prije postavljanja pitanja oko ekonomskih perspektiva, mi moramo ispitati vlastitu poziciju u društvu i pronaći lijek za postratni mamurluk.

I dok društvo u polusnu gunđa kako je sinoćnji rat ipak loša ideja, nekolicina vrši zloupotrebu vlasti. Čije vlasti? Ako vam odgovore imenom i prezimenom osobe, onda imate ljudski i moralni motiv da kažete “Nismo se tako dogovorili” i citirate Monteskjea, Hobsa, Solženjicina ili…prvu tačku Ustava. Šta? Izgubljen je? Ništa, onda makar prvi pasus ovoga članka.

Ako vas kupe pričom o čvrstoj ruci harizmatičnog lidera, onda ništa ne razumijete i doprinosite napretku partijsko-kartelskog sistema (drugim riječima, voda je mokra) i ispadate neviđeno tupavi. A tupavi ste, jer od bogate istorije društvene misli, usvajate samo najsvježiju birokratsku, infantilno-komunjarsku koja vas je izlevatila bezbroj puta, jer vam ne pada na pamet da istorija ne počinje u dvadesetom vijeku.

Dok ovo pišem, na nekoj tribini (hm, simboličan naziv) odzvanjaju riječi: “Potrebnana jeje čvrsta sta ruka uka koja će zaštititi nacionalni alni interes res.” Ček, ček, ček…Koji je to naš nacionalni interes? Pa, nacije su stvorili prometeji slobodarske misli, a ne diktatori. Kako autokrata može da štiti bilo čiji interes osim svog? Kako to živimo u demokratiji, a sve zavisi od pragmatizma i hipokrizije birokratske vlasti? Da je njemu stalo do nacionalnog interesa, ta ne bi uzurpirao vlast!

Jer je ideja o smjenjivosti vlasti jedina zaštita individualne slobode.

A, kada neki uzurpator sociopata vodi politiku uslovljavanja i ponaša se kao da je država njegov privatni posjed, plaši ljude nedostatkom alternative, podredi medije svetom sebi po buđavom modelu socijalističkih diktatora (dok poslušno služi korporacijskom establišmentu), moja je građanska dužnost da se tome suprotstavim makar i sa ovo malo sredstava kojima raspolažem, jer mi niko ne može odrediti limite po kojima ću stvarati, misliti i snijevati, a kamoli sistematski nastojati da ih svede na prizemni nivo bijedne plate stažiranja u javnom preduzeću ili predizbornog skakutanja po turbo-folk mitinzima, po patronatskom sistemu: “Tata će da ti čuva pare od rođendana”.

Kivan sam na društvo jer “moje pleme snom mrtvijem spava”. Na intelektualce koji pozerski cupkaju uz pinkaško ciguliganje sa predsjednikom, na pljuvanje po susjedima, istoku i zapadu, “jer su oni krivi za nepravednu sudbinu koja nas je zadesila”, na zloupotrebljavanje žrtava građanskog rata za potrebe kampanje (mislim na nereagovanja javnosti, oligarsi me ne iznenađuju), na primitivnu, nazadnu i rekvizitarnu nacionalnu politiku, na navijački fanatizam članstva svih stranaka, na prodane analitičare, na ponavljanju floskule “javna tajna”, koja nam je postala nacionalni pozdrav, na funkcionere preletače, na salonske fašiste, na studente društvenih nauka koje ne zanima politička teorija, na fakultete koje ne zanimaju studenti, na frenetična uzvikivanja imena lidera koji jesu oličenje sistema, ali ne i njegovo ime i prezime.

Na gašenje receptora ukusa, bez kojeg smo spremni da svarimo mnogo loše hrane koja nam se servira, jer nas niko nije naučio tradiciji njenog izbora i konzumiranja. I tako će biti, bojim se, još neko vrijeme…Dok ne počnemo jesti govna. I to ona Manconijeva, upakovana u kapitalističku prefinjenu limenu posudicu. Pravo aristokratsko sranje.

(Buka)