Sukob civilizacija: Sastali se Bosanac i Čeh u kampu na Pelješcu…

Juli, nedjelja, 33 u hladu. Pa ko bi normalan danas čitao o Vijeću ministara, Vladi Federacije i euroatlanskim integracijama. Evo ponovo malo morskog štiva, na dnevnom redu su, kao i prošle nedjelje, Hrvatska i Turska.

KAKO SE LOMILA ŽELJEZNA ZAVJESA:

Kampovi su savršeni sociološki poligoni. U njima se zrcale mnoge stvari, od društveno-političkog sistema, preko individualnih perverzija, do vladajućih modnih i potrošačkih trendova. Neki ih nazivaju internacionalnim soliterom u malom, drugi oglednim međunarodnim selom, sve zavisno od metaforičkih sklonosti posmatrača. Kako god da bilo, evo nekoliko slika iz jednog kampa na Pelješcu, ušančenog u gustoj šumi, toliko neodoljovog da mu se gosti vraćaju decenijama…

Sredina je osamdesetih godina. U kampu redovno stanje, turisti iz Čehoslovačke i tada još uvijek domaći studenti iz Jugoslavije (preciznija odrednica: Bosna i Hercegovina) miroljubivo i koegzistencijalno dijele isti plato za dva šatora. Nije baš da se studenti prolamaju od para, sirotinja je to uboga, ali su za čehoslovački par s djetetom primjer dobro situiranih turista. Ti divni Čehoslovaci, on liječnik, ona nastavnica, kad popiju čaj, objese vrećicu na štrik, osuše je i onda opet koriste sljedećeg jutra. Takva je to bijeda bila. Kad krenu nazad, rasprodat će sve za šta jugoslovenski turisti pokažu interes: klinove od šatora, kliješta, šarafcigere, čekiće, bidone, plastične kutije za kafu i čaj… A kad ovi domaći studenti krenu kući, ostavit će na odlasku punu kartonsku kutiju hrane šatorskim susjedima iz Čehoslovačke. Dovoljno je pogledat ono izgladnjelo dijete pa shvatiti šta im taj poklon znači.

POSLIJE DESET GODINA:

Prošlo je deset godina, u toj deceniji desili su se pad Berlinskog zida i rat na Balkanu i kompletna geostrateška struktura više nema veze s odnosom snaga iz sredine osamdesetih. Evo nas u istom onom kampu. Sad su uloge malo drukčije. Jutro je tradicionalno doba dana u kojem kamperi stižu na stara uporišta. Valja postaviti šatore, prokopati zaštitu od kiše, utvrditi klinove, postaviti kuhala, stolice i stolove i podne je već prekasno za tu rabotu. Sad je dolazak bitno drukčiji od onog od prije deset godina. Oni nekad uslovno rečeno situirani studenti iz Bosne, ovaj put već u srednjim godinama, jedva su doklapasali do Pelješca Golfovima dvojkama, Opel Kadettima i pokojim arhivskim primjerkom Renaulta 4. Njihovi nekad ultrasiromašni susjedi iz Čehoslovačke, sada iz Češke i Slovačke, dolaze u novim Oktavijama, Passatima, Fordovima, Citroenima… Ali ni to nije sve. Većina ih na autima ima kuke, a za kuke su zakačeni čamci, gliseri, čak i omanje jahte, ili makar prikolice. Da čovjek ne povjeruje šta se sve na ovom dunjaluku izdogađa za deset godina.

VEČERNJI PROVOD:

Ovi Bosanci sa svojim karabatijama ne mogu se osjećati nikako drukčije nego jadno. Više je zdravog lima bilo u njihovim ratnim pećima, nego na raspadajućim Kadettima i Golfovima kojima se pokušavaju probiti, s manje ili više uspjeha, do žuđenih morskih destinacija. Historija se s njima poigrala kao s malo kim drugim. Prvo ti da Titu, Džemu i Branka, a onda ti otme sve što si ikada stekao i zaradio. Iz pristojnog života gurnuti su na dno i za one predratne uvjete i kriterije, koji i nisu bili nešto, sad se valja žestoko boriti. A onda pane prva noć u kampu, nakon decenije izbivanja. Svi se dadoše u noćni život, i to u skladu sa svojim navikama, mogućnostima i pogledom na svijet. Oni Česi, što voze makine od 20 hiljada eura pa naviše, disciplinirano su se poredali na zidić ispred samoposluge i guštaju pivo iz limenke. Jedno je mjera. Tako do devet i onda na spavanje. Ako ima kakvih alkosa, oni će ilegalnu rabotu opijanja nastaviti ispred šatora, u mraku kampa, uz ugodno zavijanje čagalja i nešto malo manje ugodno hrkanje usnulih šatoraša.

A Bosanci? Ona ljuta sirotinja koja je jedva preživjela opsadu i koja će sve do početka dvije hiljaditih hodati svijetom bez ručnog sata? E oni su se razmilili po restoranima. Vrijeme je večere, provoda i zaborava i dat će sve od sebe da ukradu malo od života, potvrđujući staru bošnjačku poslovicu, koja se još od turskog vakta pa sve do dašanjih dana prenosi s koljena na koljeno: „Ne naručuje škampe onaj ko ima, nego onaj ko je naučio“.

TURSKI OSJEĆAJ ZA LJUBAZNOST I PROSTOR:

Napisali smo to već prošli put, Turci su najljubazniji narod na svijetu, ali tek kad turist izađe iz hotelskog zabrana. Ulice provriše od trgovina, restorana, čajdžinica, tržnih centara. Ima tome i 20 godina kako su natpisi na ruskom jeziku potisnuli one turske. U skrajnutoj mračnoj ulici možete zateći porodicu koja je do mora svela kamilu i za sitne novce turisti na njoj opale krug i fotografiju za Facebook i Instagram. Kad nema mušterija, pokrivena žena dugo i strpljivo priča s kamilom, nešto joj objašnjavajući, iz intonacije bi se eventualno moglo razabrati da je riječ o pokajničkoj kombinaciji pravdanja, izvinjenja i tješenja.

Samo u Turskoj, i nigdje više na svijetu, turistima se može desiti da na ulici nabasaju na sobaricu, koja kad prepozna svoje goste počne mahati rukama od sreće, sve ih na svom saobraćajnom esperantu (to je ono kad se glavnina komunikacije odvija rukama, uz pokoji smijeh i grleni uzvik) povede do prvog prodavača i svima kupi po kukuruz. Tolika je njena sreća što ih je srela. Čovjeku ne može a da ne bude lijepo od takve ljubavi.

Inače, u Truskoj je ljepota dominantni osjećaj svakom ko zna i voli gledati. Osjećaj za lijepo Turci iskazuju na načine koji odišu specifičnom lokalnom estetikom i tu minimalizam, kao stil i metod, još decenijama nema šta tražiti. Lijepo je ono što nije prazno. Prostor, pogotovo ugostitejski, može biti svakakav, samo ne smije biti prazan. Evo prizora iz jednog izmirskog ribljeg restorana: u ćošku je prvo postavljena plastična imitacija antičkog stuba, visoka metar, metar i po. Na nju je položen drveni podmetač debljine cca četiri centimetra, a na njega oveći televizor. Ali ni to nije dovoljno da bi ugao zasjao punom ljepotom, pa je gazda na televizor još nadoštiklao i raskošnu maketu jedrenjaka, veću od tv ekrana. E tek tada zadovoljeni su uslovi da nešto bude lijepo. I tek tada u punom sjaju bljesne lokalni strah od praznine. Sterilni, besprijekorni dizajn Zapada nema šanse protiv ovog čarobnog stila punog energije, života i boja.

BOŠNJAČKI OSJEĆAJ ZA MERAK:

Turci i Bosanci imaju mnogo toga zajedničkog. Postoji jedna stvar koja ih je neraskidivo ispreplela, a razlog je tradicionalno lažan. Ono što u Bosni zovu turska kahva sve je samo ne turski proizvod. To je klasični bosanski fenomen. Turci su, kao što svi znamo, ludi za čajem. A Bosancima je kafa važnija od života. Na Sarajevskom aerodromu jednoj su ženi 1997. godine, na čarter letu za Tursku, oduzeli plinsku bocu koju je pokušala unijeti u avion. Njene namjere nisu bile terorističke nego kahvedžijske. Bio je to tipični refleks osobe koja je preživjela opsadu. Ona ne vjeruje nikome i ničemu, plin joj treba da bi sebi u hotelu mogla na miru skuhati kahvu kad nestane struje. Jer kakav je to svijet u kojem ne nestaje struje, to ne postoji.

PS: Ili možda ipak postoji? Čim je ta grupa kročila u hotel počeli su problemi s električnom energijom, sad je ima, sad je nema, pa su gosti iz Bosne, prije kožnih jakni i zlata, pokupovali plinska kuhala. A ona žena, što umalo ne zaglavi u zatvoru, stekla je zasluženi status vidovite osobe. Eto neke fajde i od opsade Sarajeva.

KUDA IDE DUNJALUČKI TURIZAM:

U turizmu, kao i uopće u društvu, tekući vakat mogli bismo i ovako definirati: ne jedu više veliki male, nego brzi jedu spore. Turska je ubrzala svoj put ka turističkoj velesili, Hrvatska u mnogim aspektima ostaje tamo gdje je bila sredinom osamdesetih, bolno zaglavljena u ponudi socijalističkog tipa. Spora, uspavana i ljuta na ubrzani svijet. U ambivalentnim bespućima današnjeg marketinga čak bi se i ta zaglavljenost mogla prodati kao nenadmašna komparativna prednost.

Turci obožavaju prevoz: traktore, konje, prastare Renaulte 12, koji su se proizvodili u domicilnim fabrikama, najnovije Mercedese. Vrlo mudro i praktično, od deset vozila, u Alanji je sedam bijelih. Auto crne boje, koja privlači sunčeve zrake, ulaznica je za temeperaturni džehenem. Kad mlađi ili sredovječni Turčin sjedne u dobar i skup auto, onda on od njega napravi pokretni disko. Prvo ga čujete, pa tek onda vidite, pošto je zvuk za sada brži od sve i jedne automobilske marke. Auto je nešto nalik fudbalu, u njemu se reflektiraju strast, ljubav, fanatizam, lokalpatriotizam, perverzija te tradicionalna korelacija vlasništva i ničim utemeljenog ponosa.

Dobronamjerni savjet: nikada taksisti ne govorite da ste iz Bosne. Propade vam vožnja. Htjet će da vas odvede kući, da upoznate njegovu ženu, pa djecu, staru majku, braću, sestre i mnogobrojne mačke…