Inzko za Delo: Žao mi da RS nije kao Bavarska, Schmidt tumač Daytona a ne Dodik

Bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini i austrijski diplomata Valentin Inzko u intervjuu za list Delo podsjetio je kako je lider SNSD-a Milorad Dodik nekada za Zapad bio dašak “svježeg vjetra” u BiH. Međutim, to se ubrzo promijenilo, kako je istakao Inzko, i Dodik je od političara koji je priznavao genocid u Srebrenici i presude Međunarodnog suda u Haagu postao osoba pod američkim sankcijama. Bivši visoki predstavnik je govoreći o BiH naveo kako je to zemlja “toplih, srdačnih, te vrlo talentovanih ljudi”. “Tvrdim da je BiH najveći ‘izvoznik’ političara u Evropi”, zaključio je on.

Delo: Problemi sa izbornim zakonom se u BiH već dugo vuku. Zanimljivo je da o tom problemu od Hrvata nismo mnogo čuli, kada je pobjeđivala HDZ BiH, odnosno njen lider Dragan Čović. Je li problem u tome da smo prečuli pozive hrvatske strane ili ih stvarno nije bilo? Zašto?

Inzko: Dragan Čović u prošlosti i sadašnji član Predsjedništva Željko Komšić izabrani su na osnovu istog Izbornog zakona i istog Ustava. U tom Ustavu piše da u državnom predsjedništvu mora sjediti jedan Hrvat. Komšić je Hrvat, ali postoje frustracije kod većinske hrvatske stranke HDZ, jer njihov glavni kandidat, gospodin Čović, nije izabran. I zato što u HDZ-u pretpostavljaju da su Komšića većinom birali Bošnjaci. Međutim, frustracije postoje i među običnim građanima Bosne i Hercegovine jer nisu zastupljeni u državnim institucijama, uprkos brojnim odlukama Suda za ljudska prava u Strazburu.

Napetosti u BiH se povećavaju, šapuće se o mogućnostima oružanih sukoba. Kako smiriti takvo stanje?

Poslednjih dana na jugu Srbije pojavile su se gnusne provokacije; u Priboju, gdje su policajci pjevali huškačke pjesme. Bilo je toliko loše da je čak i predsjednik Srbije Vučić otputovao tamo. Neredi su se dešavali i u Bosni i Hercegovini, u opštini Prijedor, u Janji i drugdje. Ni obilježavanje Dana Republike Srpske nije bilo ustavno. Znamo da riječ može biti oštrija od mača. Svi sukobi su počeli riječima. Nažalost, međunarodna zajednica često odugovlači i relativizuje izjave političara ili ih osuđuje samo generalno, recimo tvrdnjom da to svi rade. Da su svi isti. Povrh svega, domaće tužilaštvo je potpuno nemoćno. Čak i kada postoje video dokazi, tužilaštvo ništa ne poduzima. Ne može se tako nastaviti. Ljudi odlaze iz države, ne samo zato što nemaju posao, posao se nađe, već i zato što nema tužilaštva i pravosuđa – jer nema pravde.

Kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine i njenih ljudi?

Bosna i Hercegovina želi u euroatlantske integracije, barem su takve izjave političara i smjernice zakona. Zakon o odbrani, za kojeg su svi glasali, predviđa približavanje NATO-u. A Evropska unija je zajednički cilj svih konstitutivnih naroda i svih građana. Građani žele više Evrope, i to što prije, prvenstveno na pravnom području. Ljudi su topli i srdačni, te vrlo talentovani. Tvrdim da je BiH najveći „izvoznik“ političara u Evropi. U domu lordova u Londonu već niz godina sjedi baronesa Arminka Helić iz Gračanice, a u novom njemačkom parlamentu sjede socijaldemokrata Adis Ahmetović, star 28 godina, i Sarajka Jasmina Hostert, koja je u toku granatiranja Sarajeva izgubila jednu ruku. Ne smijemo zaboraviti ni nekadašnju najmlađu, dvadesetsedmogodišnju ministricu Švedske, Aidu Hadžialić iz Foče, koja je bila nadležna za prosvjetu i obrazovanje. Jedna od najboljih ministrica u austrijskoj vladi je Alma Zadić, koja je osnovnu školu završila u podrumima u Tuzli, a studirala je na katoličkom univerzitetu u Piacenzi, na bečkom univerzitetu i na univerzitetu Columbia u New Yorku.

Dodiku su kao demokratu i prozapadnom političaru prilikom uspona na vlast pomogle i SAD. Zašto njemu i kolegama sada toliko smeta zabrana negiranja genocida?

Ne znam da li im stvarno smeta. Dodik je u prošlosti javno priznao da se u Srebrenici dogodio genocid. Snimak još i sada kruži internetom. Negacija genocida je vjerovatno dobro primljena među nekim ljudima. Iako je to bitka bez nade u pobjedu – događaji u Srebrenici su dobro dokumentovani, istraženi, i sudovi su ih označili genocidom. Borba sa neprijateljem koji ne postoji, vjerovatno je lakša od rješavanja problema koji ljude tište. Pogledajte ekonomsku sliku BiH i RS, te demografske trendove u državi i biće vam jasno da je politička elita narod „herojski“ dovela na prosjački štap. Također pogledajte statistiku o COVID-19 i korištenje industrijskog kisika u bolnicama u RS, ili sumnjivu kupovinu respiratora u Federaciji BiH. Žao mi je da RS unutar države BiH nije kao Bavarska. Uspješna i bogata. Ima sve mogućnosti i prirodne ljepote, jer je veća od Slovenije i Izraela. Zaista šteta! Onda bi došlo do nadmetanja među entitetima. Ko ima bolje bolnice, škole, ceste, javnu televiziju i tako dalje. Dodiku su preuzimanje vlasti stvarno omogućile zapadne države, sa SAD-om na čelu, jer je u parlamentu u Banjaluci imao samo dva poslanika. Tadašnja američka državna sekretarka Madeleine Albright čak je govorila o „svježem vjetru“. Nakratko Dodik je bio ljubimac međunarodne zajednice. Govorio je prave stvari. Da se dogodio genocid, da Karadžića treba izručiti Međunarodnom sudu za ratne zločine, da RS nije država. Karadžić je sada za njega junak, za njega nije bilo genocida i slično. Američke sankcije za sada u prvi plan postavljaju korupciju, rak ranu cijelog Balkana. A kriminalizacija negiranja ratnih zločina je postignuće svih civilizovanih naroda.

Dosljedno nepriznavanje novog visokog predstavnika Christiana Schmidta i istovremene tvrdnje da brani dejtonsko uređenje BiH, što tvrdi vodstvo RS, kontradiktorne su. Kako da to objasnimo?

Dodik i neki drugi političari Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH uzimaju kao jelovnik a la carte, iz kojeg biraš samo ono što ti prija. Recimo, ponovo žele svoju vojsku. Zamislite bilo koju državu na svijetu sa dvije vojske, a s druge strane ne priznaju Ustavni sud. Ili, kada je u pitanju Ustavni sud, prihvataju povoljna rješenja, recimo brisanje riječi „bosanski“ u nazivima gradova, na primjer Brod, Gradiška, Šamac i tako dalje, a nepovoljne presude odbijaju.

Funkciju visokog predstavnika u Daytonu je podržala tadašnja Jugoslavija pa čak i zastupnik RS, Nikola Koljević. Christiana Schmidta su u Vijeću za implementaciju mira izabrali jednoglasno, osim Rusije. Istina je da nema blagoslov Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, iako se to jednom već dogodilo. I Nijemac Christian Schwarz Schilling, jedan od nekadašnjih visokih predstavnika, nije imao odluku Vijeća sigurnosti UN. Činjenica je da Dodik želi sam interpretirati Dayton, zato ne priznaje Schmidta. Schmidt je po Dejtonskom sporazumu jedini tumač Daytona. Ne Dodik! Mene je potvrdilo Vijeće sigurnosti UN u martu 2009. godine, ali to nije spriječilo Dodika da me na najbrutalniji način napadne, čak i sa potpuno izmišljenim tvrdnjama. U julu je tvrdio da sam dobio dva miliona eura za zakon o zabrani negiranja genocida.

Preuzeto sa ba.n1info.com