Licemjeri i pijavice

Sve donedavno bh. politički lideri kleli su se u evropske integracije, tvrdili da su barem po tom pitanju jedinstveni, pa su, pritisnuti teškim zadacima, čak i kritizirali evropske institucije što nemaju više razumijevanja i što ih toliko muče s tih 14 prioriteta.

Nakon što su promjene na političkoj sceni, istina samo u dijelu FBiH, zemljotres na geopolitičkom planu koji je pokrenula Rusija, pa i diplomatski napori proevropskog dijela bh. vlasti i aktuelnog ministra vanjskih poslova motivirali uspavanu Evropu da se aktivnije posveti ovom dijelu Balkana, dojučerašnji domaći europejci počeli su postavljati uvjete, tražiti izgovore i sve načine kako bi nas ostavili tu gdje smo – nigdje, na otoku unutar EU, tamo gdje se već gasi i nada da može i hoće biti bolje.

Kada je vrag odnio šalu, a 14 prioriteta svedeno na samo tri zakona, nakon što su najviši zvaničnici Evropske komisije i prijateljskih država, što posjetama Sarajevu, što lobiranjem u Evropi, dali podršku otvaranju pregovora s BiH, dobar dio domaćih političara kao da je shvatio da je u svom europejstvu ipak malo pretjerao. Šta ćemo sad, pitali su se, prijeteći podjelom države, diktirajući uvjete Evropi o datumu početka pregovora, insistirajući na rješenjima koja su u koliziji s evropskim, ničim argumentiranim zahtjevima o sjedištu Apelacionog odjela BiH u Banjoj Luci umjesto u Istočnom Sarajevu, načinu izbora članova Predsjedništva koji u ovom momentu apsolutno nije prioritet…

Baveći se svime osim konkretnim zadacima, koristeći značaj trenutka u kojem se nalazimo kako bi ucjenjivali, lideri SNSD-a i HDZ-a maksimalno odlažu usvajanje preostalih zakona. Svoju „iskrenu“ opredijeljenost za članstvo u EU Milorad Dodik je potvrdio tako što je u danima kada se odlučuje o BiH izabrao stranu u sukobu između Evrope i Rusije i još jednom se duboko poklonio Vladimiru Putinu. Ne računajući pojedince, prvenstveno lidere stranaka trojke koji su u uspjeh na evropskom putu uložili sav politički kapital, čini se da se većini ipak ne žuri s promjenama. Za razliku od građana, njihova sudbina ne zavisi od EU integracija.

Naprotiv, približavanjem EU ostali bi bez moći i brojnih privilegija. Uz enormna primanja, naknade za sve i svašta, skupe automobile i jeftine restorane, na raspolaganju im je i oko 4 milijarde maraka, koliko se godišnje „obrne“ kroz sistem javnih nabavki i od kojih stotine miliona završi u džepovima podobnih. Zato je izbor između dobrobiti građana i ličnog statusa jasan, a jučer i potvrđen – licemjeri i budžetske pijavice neće sjeći granu na kojoj sjede.

Nekoliko dana pred istek roka za ispunjavanje uvjeta, ostaje još samo nada da se budžetima ipak vidi dno i da će se kompromis morati postići. Ili će Evropsko vijeće u martu prihvatiti mršave, jučer spomenute argumente, da na papiru imamo zakone, pa nema veze što nisu usvojeni.

Preuzeto sa avaz.ba