Romkinja o školovanju i maturi u Kaknju: Ono što vas tišti, učinit će vas jačim

Slučaj vršnjačkog vrijeđanja iz Vrbasa u Srbiji odjeknuo je u medijima cijele regije. Naime, romskoj djevojčici je maturalna pratnja otkazana, uz krajnje neumjesne komentare. U slučaj su se uključile i javne ličnosti, nakon čega je priča još više odjeknula i pokrenula lavinu dobrote. No, treba da pokrene i lavinu pitanja. Učimo li djecu diskriminaciji? Kako se pripadnici manjina u obrazovnom sistemu i okruženju osjećaju od najranije dobi, i da li su im posebni dani i večeri, u nekim slučajevima, samo dodatan stres – poput mature? O ovome smo pričali sa geštalt psihoterapeutkinjom Ivanelom Brković i Amrom Ahmetović, Romkinjom iz Kaknja.

“Srećom, imala sam prijatna iskustva tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali desile su se i situacije koje nisu dobre, iskusila sam diskriminaciju”, započela je Amra, gostujući u Novom danu na N1.

Dodaje – sve je prebrodila zahvaljujući roditeljima.

“Srećom, uvijek smo imali otvorene razgovore, jer ja kao djevojčica nisam imala način da izađem iz tog problema. Nikada ih nisam ostavljala za sebe, uvijek sam ih dijelila sa roditeljima”, podcrtava.

Na ponašanja roditelja pažnju u Novom danu skreče i psihoterapeutkinja Brković.

“Djeca koja rade probleme su u biti depresivna ili zapostavljena djeca. Samo je važno to prepoznati i uputiti roditelje: Budite sa svojom djecom, budite im primjer, pustite pisanje objava”, naglasila je.

No, u svemu – Amra je izvukla sjajan primjer za sebe.

“Koliko god su te stvari u tom momentima bile loše za mene i uticale su na samopouzdanje, uticale su i na to kakava ću osoba da postanem – hoće li to uticati na mene da ja izgradim život kakvog želim ili kakvog oni žele da ga ja izgradim? Sada, deset godina kasnije, mogu da kažem da je to dobro uticalo na mene jer mene danas bilo kakav komentar na osnovu moje nacionalnosti može samo boljom učiniti”, naglasila je.

Ipak, dodaje, sada se suočava sa nešto drugačijim prikazima diskriminacije.

“Ljude moram ubjeđivati po nekoliko minuta da sam Romkinja, a onda mi odmahnu rukom i kažu ‘ma nisi ti kao oni’. Onda ja pokušavam ubijediti ljude da ja jesam oni – to sam ja i dio sam čitavog tog identiteta. Mišljenje koje imaju je samo njihovo!”, naglašava Amra.

Amra ponovo naglašava da su u svemu lijepom posebnu ulogu odigrali nastavnici i profesori – ali ponajviše roditelji.

“Kad god sam se osjetila manje važnom bilo gdje, kad bih došla kući, bila sam najbitnija!”, prisjetila se.

Amrini roditelji su, mišljenja je psihoterapeutkinja Ivanela Brković primjer su pravog oslonca – oni koji su pružali potporu u svakom segmentu, ulagali, razgovarali…

Ujedno – ističe nam i podatak do kojeg je došla, a to je da je u osnovnim školama pojačano nasilje u odnosu na srednje škole.

I Amra je saglasna – u osnovnoj školi bila je na češćem udaru komentara, i češće su ih izgovarale djevojčice.

Stoga je imala i poruku za sve koji trpe isto: Razgovarajte, uvijek ćete imati s kim.

“I ono što vas danas tišti, jednog dana će se vjerovatno isplatiti. Nikad ne odustajte od svojih snova”, poručila je!

Preuzeto sa n1info.ba